Na Rujevici, kurčina od nule.
0:0 koji više živcira nego poraz.
Dinamo i Rijeka bez golova. Tvrda, dosadna, zatvorena utakmica, više šaha nego nogometa, više kalkulacije nego rizika. Utakmica u kojoj je Dinamo imao stvar pod kontrolom. Obrambeno možda i najbolja partija sezone: čvrsto, stabilno, organizirano, bez panike, bez lutanja, bez cirkusa. Sve zatvoreno, sve pokriveno. Kako treba.
Rijeka praktički ništa prema naprijed.
Dinamo igra, jalova inicijativa, posjed, pritisak, polušanse.
Ali… jebiga.
U napadu se sve lomilo na zadnjih 20 metara. Falilo je mirnoće, falilo je kvalitete u zadnjem pasu, falilo je muda u nekim situacijama, falilo je ono “ajde, pucaj, ne filozofiraj”. Sve dođe blizu gola i onda krivi pas, kriva odluka, polusekunda zakašnjenja, loša završnica.
Kao da netko stalno povlači ručnu kad treba stisnut gas do kraja.
I to je ono što boli. Jer ovo nije bila utakmica za bod. Ovo je bila utakmica za tri.
Remi bez osjećaja da si išta dobio.
Bod koji izgleda kao dva izgubljena.
Ali na tribini, klasa.
Bad Blue Boysi popunili svoj kavez do zadnjeg mjesta.
90 minuta deranja.
90 minuta podrške.
90 minuta Dinama na gostovanju.
Ima i nešto pozitivno. Obrana izgleda kao obrana, a ne kao improvizacija. Postoji struktura, postoji sustav, postoji temelj. I to je bitno. Jer bez temelja nema ničega.
Nogomet je jednostavan.
Igra se pamti, ali se bodovi broje.
Na Rujevici je Dinamo imao kakvu-takvu igru.
Nije imao gol.
Nije imao završnicu.
I zato ima samo bod.
Idemo dalje.
Bez kukanja. Bez plakanja.
Jer sezona se ne dobiva na Rujevici u veljači, ali se u veljači često gubi.
A Dinamo je jučer imao glavu.
Nije imao egzekuciju.
